Tekst: Vjekoslav Perica
Šakil O’Nil, slavni američki košarkaš, u jednom intervjuu kaže kako su “ovi što se prezivaju na ić stvarno neverovatni” i da mu nikada nije bilo lako kad god je u karijeri igrao protiv nekog “ića”. Upravo ovim citatom počinje poglavlje o jugoslovenskoj košarci u novoj knjizi Vjekoslava Perice “Pomirenje i poslednji dani” (koja će ovih dana izaći u izdanju Biblioteke XX vek) i upravo ovaj citat odlično ukazuje na činjenicu da se, zahvaljujući dobrom i sistematičnom radu, desilo da jedan ne toliko veliki prostor iznedri jednu od najvažnijih škola u istoriji košarke. Uz saglasnost izdavača i autora, u našem serijalu “Jugoslavija za početnike” donosimo vam skraćenu i unekoliko promenjenu verziju upravo tog poglavlja iz ove knjige.
Između stogodišnjice ujedinjenja u prvu južnoslavensku državu do osamdesetogodišnjice početka Drugog svjetskog rata u kome je stvorena druga i tridesetogodošnjice raspada SFRJ, dogodile su se neke epohalne stvari u zanimljivoj domeni interakcije sporta i nacionalizma. Studija slučaja neka bude košarka koja se može uzeti kao jedan od simbola zlatnog doba SFRJ, onog od 1960-ih do 1980-ih. U ove dakle tri zadnje godine, najviša svjetska dostignuća i priznanja na globalnom sportskom tržištu dobilo je nekoliko košarkaša nove i starije generacije, izdanaka jugoslavenske škole košarke. U jedan od najpoznatijih muzeja sporta na svijetu, Kuću slave ili dvoranu slavnih (Hall of Fame) u Springfieldu u Massachusettsu gdje je rođena košarka, inaugurirani su nedavno Vlade Divac, Dino Rađa i Toni Kukoč, svi iz najtrofejnije generacije reprezentacije SFRJ, koji su potom postali slavni američki profesionalci. Oni su se time pridružili šestorici ranije posvećenih naših košarkaških besmrtnika pa je tako jugoslavenska škola s devetoricom iz Kuće slave, prema ovom najuglednijem svjetskom muzeju košarke, postala uvjerljivo najveća i najtrofejnija na svijetu poslije američke (treći je bivši Sovjetski Savez s petoro laureata). Potom je nastupila najmlađa generacija koja za reprezentaciju SFRJ nikad nije zaigrala ali se može u široj historijskoj perspektivi smatrati produktom jugoslavenske škole. Tako je ove godine najboljim igračem američke profesionalne NBA lige, dakle najboljim na svijetu (Most valua- ble player – MVP), proglašen košarkaš iz Srbije, Nikola Jokić, a uz njega je za tu počast u najužem izboru bio i u prvu petorku lige izabran Slovenac Luka Dončić.
Slavni trener Duško Vujošević, koji je već prije u medijima komentirao ulazak u Kuću košarkaške slave Kukoča, Divca i Rađe, izjavio je posebno za svjetski uzlet Jokića i Dončića, da to zaslužuje “ozbiljnu analizu”. U pravu je, iako je mislio na striktno košarkaške kriterije, konkretno, na promjenu stila igre u NBA, popuštanje rigorozne obrane i oslonac na šut za tri poena, te recentnu njenu benevolenciju prema strancima i napose enigmu oko uspjeha vrhunski obrazovanih igrača tehnički superiornih i sportski inteligentnih koji, međutim, nemaju ekstremne atletske osobine poput većine u toj svjetskoj eliti. Takva je analiza doista potrebna i sportski su se novinari i pisci već dali na posao. Ali nema ni jedne ozbiljne analize bez društveno povijesnog konteksta, bez znanja o izvorima, počecima i sustavu koji je to svjetsko balkansko košarkaško čudo stvorio. To je ozbiljan posao za povjesničara i to u ovom slučaju, povjesničara nacionalizma jer se, osim u SAD gdje je poseban sistem privatnih sportskih korporacija i školskih natjecanja, radi o državnim projektima koji vode nacije u cilju međunarodnog prestiža.
Ovakva je analiza s fokusom na košarkašku školu, sistem i stil igre razvijene u SFRJ, važna napose danas kad etničke post-jugoslavenske države i njihovi nacionalistički režimi guše sjećanje na zlatno doba SFRJ, blate tu zemlju i lažu o njezinoj povijesti. U ekstremnim slučajevima antijugoslavenstva, kao u hrvatskom nacionalizmu čak slavnim sportašima nameću stid i osjećaj krivice što su osvajali medalje za Jugoslaviju. Ovaj tekst će dati skicu takve analize i usput lobirati da svaki (post)jugoslavenski košarkaš, igrač i trener, koji postigne neko vrhunsko svjetsko priznanje, a toga će biti dosta, u prigodnom govoru kojim se zahvaljuje svima zaslužnima za taj uspjeh, pošteno i bez straha spomene i ishodišta u jugoslavenskoj školi košarke zlatnog doba SFRJ. Jer ta je zemlja stvorila taj uspješni sistem i stil i dala pozitivnu multietničku energiju iz koje su svi ti vrhunski rezultati proizišli. Trofejna i daleko prije ratova iz 1990-ih svjetski priznata “zlatna” košarkaška škola zlatnog doba SFRJ, dio je temelja i nasljeđa na kojima su uspjehe gradile i generacije Jokića i Dončića a koje su opet trenirali treneri ponikli u toj zlatnoj školi. To poricati bilo bi kao da se znanstvenik Nobelovac u govoru na inauguraciji osvrne samo na zadnjih nekoliko godina karijere a prešuti da je išao u školu i na fakultet i objavio niz nagrađenih radova prije tih posljednjih nekoliko godina.
(Post)jugoslavenska košarka ide u Ameriku
Od košarkaša iz jugoslavenske škole prvi u najbolju profesionalnu ligu na svijetu, američku NBA dolaze Vlade Divac, Žarko Paspalj i Dražen Petrović, potom Dino Rađa i Toni Kukoč. Neki igraju više, neki manje, do All Stara će doći prvi Divac ali tek za deset godina. Toni Kukoč osvojiti će nagradu najboljeg “Šestog igrača” sezone ali nikad nije bio izabran u All Star selekciju. Košarkaški Mocart, Dražen Petrović, tada najbolji igrač Evrope i svijeta izvan Amerike, proveo je dvije godine na klupi za rezerve u Portlandu, što je šokiralo ljubitelje košarke u Evropi. Zaigrao je izvrsno potom u “Netsima” iz New Jerseya, ali mu je veliki povratak prekinula tragična smrt u prometnoj nesreći. O tim početnim teškoćama naših u najboljoj ligi svijeta ovako govori trener Duško Vujošević u intervjuu iz ove 2021. godine:
“NBA liga je u posljednjih 20 godina doživjela veliku transformaciju. Kako igračku tako i sistemsku. Ćosić i Dalipagić, koji su u svoje vrijeme bili najbolji europski igrači na svijetu, došli su u NBA kampove, ali odustali su jer je tada to bio velik rizik. Koliko god oni bili dobri, a bili su sjajni i imali su prohodnost u NBA ligi, Amerika ih nije željela. NBA liga je na takve igrače, koji su dolazili iz nekog drugog područja, gledala sa skepsom i potcjenjivanjem. U Europi su ti igrači bili kraljevi, a u Americi bi morali krenuti ispočetka i pitanje je bi li uopće i dobili šansu. Sjećam se kad je Dražen došao u Portland, baš sam tada bio u San Antoniju. To je bilo strašno. Znači, najbolji igrač Europe, koji je imao četvorogodišnji ugovor s Realom, u dresu Portlanda je tu utakmicu protiv San Antonija dobio samo dvije minute. Međutim, dolaskom Dražena i Divca NBA liga se počela mijenjati i rekao bih da su njih dvojica, uz još nekoliko igrača, raskrčila put ostalima i ovo što se danas događa Jokiću ili Dončiću ne bi bilo moguće da nije bilo njih …”
Istovremeno je 1990-ih počela posthumna rehabilitacija i komemoracija SFRJ preko njezine reprezentacije čiji igrači i treneri ulaze u Hall of Fame. Međutim, prvi je u Hall of Fame ušao 1991. funkcionar FIBA-e Bora Stanković, nekada i sam reprezentativac Jugoslavije. Stankoviću je to bilo priznanje za povezivanje američke i evropske košarke. Slijedi ga Zadranin Krešimir Ćosić koji posthumno ulazi u košarkašku Kuću slave 1995. Ćosić je povezao Ameriku i Istočnu Evropu kao zvijezda evropske profesionalne i američke koledž košarke sedamdesetih. Igrao je za Brigham Young University (BYU) jedno od najuglednijih privatnih američkih sveučilišta s velikom košarkaškom tradicijom. Bio je izabran na draftu kao profesionalac dva puta ali je odbio iz vjerskog idealizma da bi se bavio misionarskim radom u komunističkoj Istočnoj Europi. Osnovao je prve mormonske zajednice i sagradio nove hramove u Jugoslaviji, Bugarskoj i još nekim tada komunističkim zemljama. Sedamdesetih i osamdesetih Ćosić je briljirao u Evropi kao igrač i trener. U godini 1995. odmah po preranoj smrti od karcinoma dok je bio na diplomatskoj dužnosti u Washingtonu, inauguriran je u Hall of Fame. Zasluge su Krešimirove neupitne čak se čini da Amerika nije bila svjesna o kakvom se košarkaškom geniju radi. Ćosić je bio košarkaški Tesla, inovator i vizonar igre. Prvi je sam zaigrao a zatim i pomagao razvoj visokih igrača na bekovskim pozicijama te izmislio ulogu “centra playmakera”, ono što su poslije igrali Toni Kukoč, Dejan Bodiroga i drugi. Jučer Toni Kukoč a danas Nikola Jokić, predstavili su Americi i svijetu ove inovacije u najboljem svjetlu.
Godine 2002. godine, nakon tragične smrti 1993. i tri nominacije, ulazi u Hall of Fame Dražen Petrović. Karijera mu je bila kratka da bi zadovoljio visoke kriterije za izravni prijem. Ušao je zato po ocjeni visokog NBA menadžmenta, kao jedan od pionira globalizacije i transformacije američke NBA lige iz nacionalne u globalnu korporaciju od devedesetih godina dvadesetog vijeka do danas. Uzlet NBA iz devedesetih pokrenut je između ostaloga i uvozom desetine stranaca, od kojih su najvažniji bili zvijezde iz Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, bivših komunističkih država košarkaških velesila hladnoratovske ere.
Legende iz Springfieldske šume
Skupina laureata Kuće košarkaške slave iz bivše Jugoslavije, danas s devet članova, najbrojnija je neamerička skupina u ovom muzeju košarke. Iza nje dolazi bivši Sovjetski Savez s petoro predstavnika i Italija s tri. Prvi stranac u američkoj Hall of Fame bio je Sergej Bjelov, playmaker i kapetan Zbornaye komande, reprezentacije SSSR-a. Paralelno u Hall of Fame ulaze reprezentativci jugoslavenske škole. Otac jugoslavenske košarke, trener Aleksandar Aca Nikolić, ulazi 1998. a poslije njega Dražen Petrović. S obzirom da su Krešimir Ćosić i Dražen Petrović, vidjeli smo, izabrani ne samo po dostignućima nego i zbog preranih smrti, mogao je i morao po tim kriterijima ući Mirza Delibašić, koji je umro 2002. Mirza je vodio sarajevsku Bosnu do prve klupske evropske titule, potom osvajao Evropu i s madridskim Realom a s jugoslavenskom je reprezentacijom osvojio sva ta zlata i srebra što su se u onoj zlatnoj eri sedamdesetih i osamdesetih dali osvojiti. Uz to je Mirza heroj obrane Sarajeva u ratu 1992-1994. kad se zahvalio pozivu iz Španjolske da napusti grad pod opsadom i dođe raditi kao trener u Real. Međutim, 2004. godine, ne ulazi Mirza, kako bi se očekivalo, nego Dražen Dalipagić iako nikad nije igrao u NBA pa nije posve jasno kako je upao i prije Mirze i prije Kićanovića, Slavnića i još nekih ravnih mu ili boljih iz te generacije. Preskočen je tada i ostaje na listi čekanja (ali mora kad tad ući) trener Ranko Žeravica koji kao i Aca Nikolić zaslužuje titulu jednog od otaca utemeljitelja jugoslavenske košarke i koji je vodio reprezentaciju kao glavni trener kod osvajanja zlata u Ljubljani 1970. Prije legendarnog Žeravice izabran je Mirko Novosel, trener reprezentacije SFRJ i zagrebačke Cibone, koji je bio uspješan ali sam je govorio da je uvijek bio tipični menadžer prije nego trener i bio je student i pomoćnik Nikoliću i Žeravici.
U idućih 10-15 godina mogli bi ući u Kuću košarkaške slave još slijedeći košarkaši i treneri iz jugoslavenske škole: Ranko Žeravica, Dušan Ivković, Mirza Delibašić, Josip Đerđa, Dragan Kićanović, Zoran Slavnić, Ivo Daneu, Radivoj Korać, Željko Jerkov, Dejan Bodiroga, Bogdan Tanjević, Svetislav Pešić, Božidar Maljković, Željko Obradović, i još neki kandidati. Brojnost trenera otkriva ključ enigme o kontinuitetu. Radi se o prijenosu znanja preko granica novih država, kroz razne lige i natjecanja. Kad za jedno dvadeset-trideset godina dođe red na Nikolu Jokića, on će predstavljati “samo” Srbiju a ne Jugoslaviju ali Srbiju koja je dala oca utemeljitelja škole Aleksandra Nikolića i još tri člana Hall of Fame i Srbiju koja je pod imenom Jugoslavija 2002. tukla SAD i osvojila svjetsko prvenstvo. Kad dođe red na Slovence Gorana Dragića i Luku Dončića (do tada bi košarkaška Kuća slave mogla preseliti u Šangaj), oni će predstavljati “samo” Sloveniju. Ali opet Sloveniju koja se neće moći odreći slavne prošlosti, onog zlata iz Ljubljane 1970, kad je sve počelo, i kontinuiteta sa školom košarke u SFRJ.
Od sloma SFRJ do danas, traju spekulacije u medijima o raznim post-jugoslavenskim ekipama iz snova, “Dream timovima” koji bi dominirali sportskim svijetom da je živa SFRJ, ne samo u košarci nego i u nogometu, vaterpolu, tenisu, rukometu, odbojci, i mnogim drugim sportovima. Na kanalu youtube je toliko materijala, ponešto zanimljivo ali dosta i amaterskih uradaka da nema smisla davati posebne reference. Ako se ikad takav neki tim za neku mirotvornu ili humanitarnu svrhu sastavi, bio bi red na početku utakmice kad se sviraju himne, odsvirati i “Hej Slaveni” i odati počast zemlji u kojoj je taj globalni uspjeh začet. S obzirom na tragediju koja je tu zemlju snašla 1990-ih, bilo bi prikladno da igrači kleknu kao što se čini u nekim prigodama na sportskim događajima.
