O tome zašto je novinarstvo utočište za izgubljene duše, o slobodi i ponosu što je čitavu karijeru proveo u istom nedeljniku, ali i o jednom ličkom planinskom mestu koje je jedino u kojem ume da pokaže strane sveta, u novom pismu sebi mlađem piše Filip Švarm, novinar i glavni i odgovorni urednik nedeljnika „Vreme“. 

 

Dragi moj mlađi ja, 

Ne znam koliko imaš godina dok ti pišem ovo pismo. Možeš biti svašta. Na primjer – dječak koji voli čitati iako guta slova i permutira riječi iz stripova i knjiga. Ili bubuljičavi tinejdžer bez imalo dara za fudbal i košarku. Također i student sa interesom za sve osim za Pravni fakultet.

Moguće je i da si već mladi novinar koji stenje za pisaćom mašinom prepravljajući tekst čitavu noć. Možda i urednik-početnik kome noge klecaju pred istinskim novinarskim zvijezdama kakvih nije bilo, niti će biti u jednoj redakciji. A opet – lako je moguće i da imaš dvije-tri godine manje nego ja sada.

U svakom slučaju, mlađi si od mene. Ono što ti sa sigurnošću mogu reći jeste da ćeš se mijenjati kroz godine, ali i da će dio tebe ostajati isti. Koji – ne mogu točno odrediti, a i da je drugačije, nije za ovo pismo. 

O karakteru obojice mogu ti reći da nam mnoge osobine – najblaže rečeno – nimalo nisu blistave. Ponekad ćeš žrtvovati ljude iz konformizma, lijenosti ili „viših ciljeva“ i odustajati od ispravnog puta radi osoba koje, kako će se pokazati, to ničim nisu zaslužile i opravdale.

Zapravo, želim ti poručiti sljedeće: nije važno tko se ogriješio o tebe, već obrnuto – riječ je o onima koje si povrijedio. Vrijeme nije moguće vratiti, pa uraditi drugačije. Čak i uz najbolju volju, neispravljive su mnoge greške. Zato ih priznaj i ne poriči. Samo tako ćeš smanjiti mogućnost za ponavljanje.  

Novinarstvo kao utočište izgubljenih duša

Ako već nisi, vrlo brzo ćeš shvatiti da je novinarstvo utočište za izgubljene duše. Mislim da većina i nije sposobna za neki „normalan“ posao – bar ti nisi. Svega tu ima, briljantnih kolega i teškog ološa. No, ovo je ipak profesija u kojoj kvaliteta višestruko preteže nad kvantitetom. Ne broje se plaćeničko urlanje i laganje, već nazivanje stvari pravim imenom, novinarska vještina i stalna potraga za istinom. Nema većeg priznanja od naklonosti i podrške onih kakav bi i sam želio biti. I zato, nikad nemoj smetnuti s uma da kada omanu država, institucije, politike i sve ostalo – profesionalni, nezavisni i pošteni mediji ostaju posljednja obrana svih obespravljenih, uvrijeđenih i poniženih.

Imaćeš veliku sreću da čitavu karijeru provedeš u jednom takvom nedjeljniku. Bez iluzija, molim te  – cijena je ogromna. Plaćaćeš je konstantnim stresom i, što je kudikamo gore,  kvalitetom života i brigama svoje porodice. Računaj i na nesanicu, podmukle pritiske, nervozu, preispitivanja, osjećanje nemoći i uzaludnosti… Svaka noć utorka na srijedu –  „Vreme“ tada ide u štampariju – ostaće ti teška i isprekidana, nema tu promjena, niti će ih biti. Ali ne kukaj i ne kmeči – to je tvoj put. Sinatra je prvi rekao sve o tome. 

Sloboda i ponos da ostaneš na pravoj strani istorije

Pitaćeš se i čemu stalno lajanje na zvijezde i ispravljanje krivih Drina? Zašto ne bi našao zavjetrinu, sklonio se, uzeo neke pare? Pa, biće i takvih prilika. Ako ih dosad nisi iskusio, moram ti reći da je neopisiv osjećaj olakšanja kada ih odbiješ. Zašto, sigurno želiš znati. Dvije su stvari u pitanju. Prva je sloboda koju imaš, i kakvu nigdje drugdje nećeš steći. A druga je ponos da si skupa sa svojim kolegama i prijateljima iz redakcije u posljednjih trideset i pet godina uvijek bio na pravoj strani istorije. Ima tu i brljotina, ali ne i svjesnih moralnih ogrešenja.   

Korenica: jedino mesto gde sever uvek pronađem

Znaš i sam da su te politički i profesionalno formirali jugoslavenski ratovi devedesetih. To ti je odredilo profesiju, mjesto gdje živiš, društvene krugove u kojima se krećeš, prijateljstva, preokupacije, ponekad i snove… A kako u tom pandemonijumu nisi imao mnogo izbora, pišeš i govoriš ijekavicom u Beogradu, trudeći se da sačuvaš lički akcent. Valjda tako sami sebi potvrđujemo da nismo tikve bez korijena. I prije nego što dođeš u moje godine, shvatićeš da si tek trećinu života proveo u Korenici. A opet, samo u tom malom planinskom mjestu gdje smo odrastali znaš pokazati strane svijeta i jedino njega osjećaš kao zavičaj. 

Kako budeš stario, stići će te i posebna vrsta usamljenosti. Grupa najbližih prijatelja, s kojim si toliko toga ličnog i profesionalnog dijelio, prerano se preselila u vječnu redakciju „Vremena“. Nema više Miše, Dekija, Saše, Joce, Ukija – svi iz iste kancelarije zvane Staklenac na četvrtom katu u Mišarskoj ulici 12–14. I ti ćeš tu sjediti, pisati, čekati s njima nove godine, družiti se i posljednji preostati. Budi spreman na ovo. Isto tako i da tu više neće biti Ćebe, Stojana, Tanje i toliko drugih, dragih i bliskih ljudi. Posljednji je otišao Teofil. 

Među onima koji će ti toliko nedostajati je i Žare. Sve što budeš znao o uređivanju on te je naučio. Čak i kako da nastaviš bez njega. Samo sa Žaretom moći ćeš dijeliti neizrecive dileme i strahove svakog urednika i, nadaj se, katkad i on sa tobom.

Bez brige, imaćeš i dalje jako bliske prijatelje. To su oni kojima kažeš da dođu u ponoć s pištoljem i dva okvira municije, a da te ne pitaju zašto; oni koji te žestoko zajebavaju, a ne možeš se naljutiti na njih; oni koji su na tvojoj strani kada si u krivu, a ne samo u pravu; oni zbog kojih postoji i opstaje „Vreme“. Ipak, prerane smrti prijatelja iz mladosti i kriza turbulentnog vremena, bile su i ostaju koraci kroz pustoš ispod olovnog neba. 

Mlađi moj ja, tu i tamo ćeš napisati dobar tekst, snimaćeš filmove, govoriti na televiziji, dobiti neke nagrade, poneko će te i prepoznati na ulici. Ali nemoj ni na sekundu pomisliti da si neko i nešto. Kada god se to desi, Branka i Sara će te u sekundi postaviti na mjesto tako da ćeš crveniti crvenije od paradajza. Bez njih dvije, odavno bi pao i propao. Ničim ih nisi zaslužio, isključivo si imao nepojmljivo veliku sreću. Da je izostala, nikada ti ne bih pisao ovo pismo. I čisto da znaš – jedan Sarin osmjeh vrijedi milion dolara.

Srdačno, tvoj stariji ja.

tekst: Filip Švarm
fotografija: Anja Mihić